Kulturna baština

Novi dvori Jelačićevi

Kompleks Novih dvora bana Jelačića i njegovih nasljednika važan je povijesno-kulturni spomenik. Vrijednost Novim dvorima daje i to što su sačuvani kao cijeli kompleks – vlastelinski dvorac s gospodarskim zgradama, kapela Sv. Josipa, obiteljska grobnica u parku, a sve na gospodarstvu velikom 20,5 ha.
Dvorac se prvi puta u dokumentima spominje krajem 16. stoljeća kao Curia nova, kurija susedgradskih gospodara Zrinskih. Taj je stariji dvorac poznat i kao Stari dvori. Zrinskima je oduzet nakon sloma urote 1671., a od vladara su ga kupili Čikulini, koji su se naglo obogatili baš kao upravitelji imanja Zrinskih u Vinodolu. Oni su podigli Nove dvore, a kad je 1746. obitelj izumrla, posjed je ženidbenim vezama prešao u posjed obitelji Sermage, pa Festetić, zatim Erdödy, a napokon ga je 1852. kupio ban Jelačić. Dokument o kupnji navodi kao godinu utemeljenja 1611. i opisuje dvorac kao jednostavnu, jednokatnu drvenu plemićku kuriju. Do 1934. bio je u posjedu obitelji Jelačića, a tada su ga nećakinje Vera i Anka, koje su požrtvovno čuvale imanje kao nacionalnu baštinu ostavile hrvatskom narodu.
Jelačić je stari dvorac dogradio i preuredio. Dao je urediti aleju, koja kroz gospodarstvo vodi do dvorca. Na njezinu kraju otvara se pogled na jednostavan izduženi pravokutnik, čije je pročelje izvedeno u diskretnoj eleganciji engleske neogotike. Tek je ulaz naglašen stubastim zabatom. Ulazni trijem dograđen je 1942., ali se vrlo brzo uklopio u jednostavne, ali zato i zahtjevne oblike dvorca.
U perivoju je ban dao 1855. izgraditi kapelu Sv. Josipa. U njoj su bili sahranjeni njegova devetomjesečna kći, sam ban Josip Jelačić, te njegov brat Antun. Kasnije je brat Đuro podigao grobnicu, a izradu je povjerio najcjenjenijem arhitektu tog vremena Hermanu Bolléu. Nakon smrti bana Jelačića obitelj njegova brata Đure njegovala je uspomenu na bana Jelačića, i dvorac je još desetljećima bio jedno od glavnih okupljališta hrvatskog plemstva.
Uz sam dvorac zanimljive su i gospodarske zgrade: Vršilica iz 18. stoljeća, najstarija sačuvana u Hrvatskoj, zatim trokatna žitnica u kojoj je danas Muzej "Matija Skurjeni".














Dvorac Lužnica

Lužnica se prvi puta spominje 1673. godine. Današnji jednokatni, trokrilni barokni dvorac podignut je početkom 18. stoljeća. Prvi vlasnici dvorca bili su Čikulini. Život Julija Čikulinija, koji je došao u Lužnicu, nevjerojatna je priča o usponu. Obogatio se kao upravitelj dobara Zrinskih u Primorju, radi toga došao je sa Zrinskima u sukob i bio protjeran. Nakon što se 1612. preselio u Lužnicu, umješni se upravitelj brzo ponovno obogatio, uspio otkupiti veliki dio bivšeg susedgradsko-stubičkog vlastelinstva, uzdižući se u krug visokog plemstva.
Obitelj Rauch gospodar je Lužnice od kraja 18. stoljeća. Jedan od karakteristika dvorca su valjkaste kugle na uglovima, areprezentativno južno pročelje pokrenuto je središnjim rizalitom i finom plastikom reljefnih poprsja.
U unutrašnjosti se nalazi kapela s finim rokoko oltarom. Zanimljivo je i drveno, rezbareno stubište iz 1791., te središnja dvorana s ugrađenim baroknim ormarima. Od dogradnji iz 19. stoljeća uspješnije je neogotičko ugaono stubište.
Dvorac je smješten u zelenilu parka engleskog tipa.
Od 1925. u Lužnici je smješten starački dom časnih sestara Sv. Vinka. Gradnjom novog objekta za potrebe njihovog stanovanja, 2007. godine u listopadu časne sestre u obnovljenom dvorcu otvaraju Duhovno obrazovni centar Marijin dvor Lužnica.